Kamen HR*info

Postoje četiri glavne grupe kamena: sedimentni (taložni), metamorfni, vulkanski i umjetni kamen.

• sedimentni ili taložni kamen – vapnenac, pješčenjak, masnik, fosilni kamen, travertin
• metamorfni kamen – mramor, škriljevac, serpentin
• vulkanski ili eruptivni kamen - granit
• umjetni kamen – teraco, anglomerati, umjetni mramor itd.

Odluci za ugradnju prirodnog kamena često pomaže činjenica da je kamen prirodni materijal, koji se ne odlikuje samo svojom trajnošću, već i lijepim izgledom. Ljepota nije nužno povezana sa poliranim materijalom. Jer, današnje mogućnosti površinske obrade kamena su vrlo raznolike. Iznova se uvažavaju neke stare tehnike obrade kamena, na koje smo radi visoke cijene ručnoga rada i pomanjkanja vještih kamenorezaca u prošlosti gotovo zaboravili. Te su tehnike štokanje, šiljenje, brazdanje... Mogu se izvoditi ručno (pa i sa pneumatskim alatom) ili strojno. Najčešće suvremene tehnike grube obrade naravnog kamena su pjeskarenje, pečenje i grebenanje. Tako obrađene površine nisu klizave, zbog čega su prikladne za sve vrste vanjskih površina.

Ima više vrsta prirodnog kamenja prikladnog za daljnju uporabu. Zbog jednostavnijeg postupka trgovci ih dijele u dvije velike skupine: granite i mramore. U granite ubrajamo i neke tvrđe vrste kamena, a u mramore one mekše, između ostalih i vapnence. Svakako treba spomenuti i porfire, kvarcite i pješčenjake, koji su vrlo omiljeni posebno kod uređenja vanjskih površina.

Granit je najučestaliji, a tehnički gledano i najvažniji kamen. Tvrđi je i otporniji od vapnenca i mramora pa stoga i prikladniji za popločavanje prostora sa velikom frekvencijom prometa. Graniti su vrlo iskoristivi, prikladni za popločavanje unutarnjih i vanjskih prostora, izvedbu stuba, obloga, pultova, fasada... Cijenjeni su ne samo radi izvanrednih mehaničkih i fizikalnih svojstava, već i radi široke palete boja u kojima se nude. Pravilnom kombinacijom oblika i materijala (boja) možemo dobiti neograničeni broj uzoraka popločanih podova.

Mramore cijenimo zbog njihove ljepote i sjaja. Odlikuju se širokom paletom uzoraka; razlikujemo cjelovite mramore (unito), venaste (venato) i sastavljene (fiorito) iz ostataka školjki i koralja. U mramore trgovački ubrajamo i vapnence, a uslovno i travertine. Mramori su mekši i slabije otporni od granita te su stoga neprikladniji za vanjsku uporabu. Međutim, iznimno su prikladni za izradu unutarnjih podova, polica, obloga i raznih masivnih dekorativnih elemenata (stupova, kamina, posuda…).

Travertine prepoznajemo po rupicama koje mogu zauzimati i do 30 posto mase kamena. Zbog dobrih izolativnih (toplotnih i akustičnih) svojstava koriste se za obloge fasada i unutarnjih zidova. Travertini su većinom svijetlih (pješčanih do žutosmeđih) boja, ali mogu biti i tamniji (crveni, smeđi…).

Porfir, koji se pokatkad naziva i porfido, ubrajamo zajedno sa kvarcitom u tvrđe vrste kamena, jer je njihova otpornost na habanje i vremenske utjecaje jako velika. Porfire i kvarcite zato prije svega koristimo za popločavanje vanjskih površina. Imaju cjelovitu teksturu, a tonovi boja su sivozeleni, crvenosmeđi, rjeđe žutosmeđi i ružićasti. Porfiri mogu biti cijepani (nepravilnih oblika) ili rezani (pravilnih oblika).

Pješčenjaci se međusobno razlikuju s obzirom na vrstu osnovne stijene (kremene, vapnenaste i dolomitne, laporaste i glinaste), pa su zato različito otporni na habanje i vremenske utjecaje. Većinom imaju zrnatu ili pješčanu strukturu, a boja im je svijetlosiva, sivkastozelena, žutosmeđa, a i ružićasta… Pješčenjake zbog njihove postojanosti koristimo i u unutarnjim, i u vanjskim prostorima.